KulturaNaPauzi: Miljenka Frančić

KulturaNaPauzi: Miljenka Frančić

Ja sam Miljenka Frančić i odnedavno sam postala pjesnikinja. Zapravo sam to, neslužbeno, već godinama, ali sam tek prošli mjesec izdala svoju prvu zbirku pjesama. Knjigu sam odštampala u ograničenoj količini (radi se o vrlo skromnoj brojci) jer znam da s poezijom ne valja pretjerivati niti u tiskanju broja primjeraka, niti se može sanjati da ću se obogatiti, no smijem i imam puno pravo nadati se da ću prodajom pokriti osnovne troškove ulaganja i da ću biti barem u minimalnom plusu da bih uložila dalje u svoju knjigu.

I tako, krenula prodaja i išlo je to, postupno sam se počela oglašavati i preko društvenih mreža i uspjela sam pokriti oko trećine troškova tiskanja, kad što se dogodi? Vražja Korona. Ljudi se bore za opstanak, pri čemu mnogi pretjeruju u nabavi hrane i kućnih potrepština, usudit ću se reći, puno više nego inače. I dajte mi sad recite kome je u ovim trenucima stalo do poezije? Odgovor slutite i znate što? U pravu ste. Uspjela sam na jednoj večeri poezije pročitati svoju pjesmu, jednu, ali vrijednu. Od tog dana, za tri tjedna, trebala sam imati svoju prvu promociju. S nakladnikom sam sredila sve detalje, ali Korona je jača, zabranjuju se skupovi ljudi, prvo manje od tisuću, pa manje od petsto, brojka se smanjuje na sto, kad li ono: Promocija odgođena!! Prokleti petak 13., ipak je nesretan. Naime, baš otprilike toga dana sve je otkazano. A terensku nastavu na fakultetu sam imala, to da. Bljak!

Promocija je trebala biti dan poslije, 14.3. Nema promocije, sve se naveliko unazađuje. Osim frustracije, koja uvelike raste. Depra također. Realno gledano, godišnja davanja države za cjelokupnu kulturu i umjetnost mizerna su, i mi umjetnici doslovno možemo reći da nas ne šljive ni pol posto. Al’ hej, koga briga, mi smo u ovom dijelu svijeta svima zadnja rupa na svirali. Svejedno je hoće li nam davati pol posto ili nula posto/promila. Umjetnici i kulturnjaci su na to naviknuli. S druge strane, ako si početnik, kao što sam ja, e to je već puno teži udarac, točnije, to je kao šakom ispod oba oka.

Da, gode mi kulturno-umjetnički sadržaji, kojih zbog novonastale krize ima sve više online. Ne mogu si pomoći, godi mi i što je dosad sve što mi se svidjelo bilo besplatno. Ali to nije način. I umjetnici su radnici, podijeljeni na struke, i oni moraju od svojeg rada živjeti i plaćati si doprinose, ili u mojem slučaju, barem naravnati stvari na pozitivnu nulu. Ali ovakvo stanje gdje je sve džabe ne vodi nikamo. Jer nije grijeh zaraditi, pogotovo ako je netko u svoje projekte i stvaralaštvo uložio dušu, intelektualni napor, i, na kraju krajeva, novce. Jer upravo se njima plaćaju svi ostali troškovi, od hrane, režija, stanarine, auta, javnog prijevoza i ostalih sitnica koje nas vesele.

Polako se počinjem oporavljati od ove krize koja me šupila i gledam kako dalje. Pred neki dan počela sam prevoditi svoju knjigu na engleski, pa ćemo vidjeti koliko ću moći sama, a sigurno je da ću za to ipak trebati lektora. I nastojim se osoviti na noge, jer ova situacija će proći. A sad, koliko će trebati posljedicama da se saniraju, to ne znam. Ostaje nam da saznamo.

Miljenka Frančić

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *