KulturaNaPauzi: Karla Leko

KulturaNaPauzi: Karla Leko

Svijet nastaje

Sve se odvijalo prema scenariju filma u kojem je kraj potpuno očekivan. Išlo je prema dijelu u kojem su se želje ostvarile, planete poklopile, ruke ispreplele i na obzorju se počeo nadzirati dan koji će trajati sve dulje. Inspiracija se budila uz prve tulipane, kuglicu vanilije, rekreativno okretanje pedala i čitanje na suncu. Ovo će proljeće biti moje. Materijal za pisanje nataložio se tijekom zime i strpljivo čekao da ga ogriju prve zrake proljeća. Zamišljala sam kako sjedim u gornjogradskoj kavani i oblikujem te sitne komadiće leda koji se u mojim rukama pretvaraju u hladne brzace, bujice riječi koje će ispuniti prazninu. Projekti su se nizali, nosili rast i zadovoljstvo satkano u vremenu provedenom u pokusnoj dvorani. Čekala sam prve isplate, zbrajala želje i potrebe koje će podmiriti i nakon dugo vremena mogla reći da sam potpuno sretna. Ispred sebe sam vidjela period koji sam dugo iščekivala.

Da je riječ o filmu s takvim scenarijem, u tom bi trenutku završila projekcija. Gledatelj bi mogao mirno utonuti u san znajući da je sve došlo na svoje. Likovi će nastaviti živjeti, tamo negdje, sretno do kraja života. Ali život je promijenio žanr i poigrao se sa snovima mnogih koji su u prvim proljetnim zrakama prepoznali idilu. Moje je proljeće započelo povratkom u roditeljski dom, izmjenom stvarnosti, gašenjem života kojeg sam poznavala. Našla sam se u svojoj dječjoj sobi, izbačena iz rutine koju toliko volim, daleko od vlastitih misli koje postaju sve neuhvatljivije. Dan za danom moj je život sve više prestajao biti moj. Vidjela sam tek obrise onog što je bilo. Stvari su se mijenjale iz sata u sat, prelazile iz prostora nestvarnog u stvarno. Kazalište se preselilo na ekrane, akademija na mailove. Ljudi su se dosjetili sto i jednog načina kako provesti beskrajnu količinu vremena s kojim ne znaju baratati. Pohrlili su među police s knjigama koje odavno kupe prašinu, udobno se smjestili na kauču kako bi pogledali nešto od silnog kulturnog sadržaja koji je, eto, dostupniji nego ikad prije.

Gledam iz dana u dan kako broj dostupnih snimki kazališnih predstava sve više raste i osluškujem svoje osjećaje koji lebde između sreće što će neki ljudi dobiti barem komadić ljepote koju kazalište nudi i poželjeti ga doživjeti u punom sjaju kada za to dođe vrijeme te beskrajne tuge jer vidim naglo prekinute kazališne sezone i ugrožene egzistencije brojnih kolega. Poželim vikati kako to što ljudi gledaju u svom dnevnom boravku nije kazalište nego samo njegov odbljesak. Prvih tjedana bojim se da će činjenica da je jednom kulturni sadržaj bio dostupan na takav način zauvijek promijeniti odnos jednog dijela ljudi prema kulturi. Dok se osvrćem oko sebe i pokušavam upiti sve ono što se događa, sve ono što se mijenja, dolazi i nestaje, nemam kad uhvatiti sve što se događa u meni. Treba mi vremena dok se ujutro potpuno ne razbudim i ne podsjetim da sve ono od jučer nije bio tek ružan san, ali ono me ne čeka. Vrijeme prolazi, gura dan za danom i tjera na promjenu. Neko vrijeme ne pišem. Osjećam se potpuno izgubljeno. Znam da do sredine lipnja moram imati gotov tekst, ali se ne mogu prisjetiti što me nekad vuklo nataloženom materijalu koje je čekalo oblikovanje. Svijet koji sam poznavala potpuno je nestao. S njim i sve ideje, sve što me tjeralo na pisanje. Možeš pisati jedino u odnosu na svijet koji poznaješ, jedino u odnosu na ono što je za tebe stvarnost, a ja ne poznajem svijet u kojem trenutno živim. Nekima uspijeva fikcijom pobjeći od onoga što se događa, sakriti se u neki novi svijet. Meni ne. Nestvarnost stvarnosti neprestano me vuče u svoje ponore i ne da mi da vidim ono što sam nekad vidjela. Trebam napisati dramski tekst u svijetu u kojem su sva kazališta zatvorila svoja vrata. Privremeno, kažu, i ja znam da je tako. Kažu i da će se sve vratiti, ali često ne kažu da se nećemo vratiti mi. Barem ne onakvi kakvi smo bili. Sve će se promijeniti, sve se već odavno mijenja samo sam toga tek sada postala svjesna. Razmišljam o materijalu koji se sakrio pod novim okolnostima. Pokušavam ga se prisjetiti, dozvati stari osjećaj. Kao da još vjerujem da je ono što sam tako brižljivo sakupljala i čuvala čitavu zimu moguće održati nepromijenjenim.

Nisam isprobala hrpu novih recepata, pročitala znatno više knjiga nego inače, pogledala troduplo više filmova, zavirila u sve virtualne izložbe, ali sam itekako dobro iskoristila dosadašnje vrijeme. Pustila sam, dala si vremena i shvatila da je nemoguće bilo što očuvati od promjene. Dopustivši ideji da prodiše, da upije sve što se događa i da se zbog toga promijeni, dopustila sam i sebi da spustim bedeme koji više nisu sigurni. Neki s promjenom hodaju rame uz rame, a neki se uvijek iznenade kad ih na sigurnom putu uhvati za ruku, odvede nekim neutabanim stazama. Opet sam počela pisati. Ispreplićem sjećanje s onim što osjećam, kroz tekst opipavam današnju stvarnost. Za sutra ne znam. Puštam da me iznenadi. Osluškujem svijet u kojem postoji utjeha umjetnosti koja će ići uz nas neistraženim putem, pomoći nam da sagradimo svijet kojeg smo izgubili. U tome je satkana sva utjeha. U toj se činjenici zrcali značaj umjetnosti koja nadilazi popunjavanje beskrajne količine vremena, kulture koja postoji kao svjedok prošlog vremena i koja nam pomaže da stvorimo i uđemo u neko novo.

Karla Leko

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *