KulturaNaPauzi: Ana Čukušić

KulturaNaPauzi: Ana Čukušić

Muzej i što s njim

„Kupila sam naranče. Sada ih samo trebam dezinficirati jednu po jednu?“ prepoznat će se. Ovako nisam zamišljala svoju prvu godinu poslije fakulteta. Pripremala sam se da ću biti nezaposlena, a pripremila sam i popis knjiga koje nisam stigla pročitati zbog studentskih obaveza, koji bi se pokazao isplativim u ovoj situaciji da se iste imaju gdje posuditi / kupiti. Ne računa čovjek na mnogo toga što mu se događa. Stvari se događaju u hodu. To je ono što je zabrinjavajuće. Kućna izolacija primorala nas je da komunikaciju s drugima svedemo na povremena virtualna ćaskanja. Neću ovdje načeti temu kvalitete tih razgovora, o kojoj bi se također dalo raspravljati, zadržat ću se na činjenici da je verbalne komunikacije manje sada kada fizički kontakt izostaje, bez obzira na sve tehnološke olakšice i virtualna umrežavanja koja na sreću poznajemo i koja u ovakvim okolnostima, bez obzira koristimo li ih ili ne, pružaju osjećaj olakšanja i sigurnosti.

Ne želim i ne mogu zamisliti kako bismo živjeli i funkcionirali da je situacija ista, a da nemamo računala, mobitele, telefone čime i jedinu mogućnost održavanja odnosa, točnije da smo u svemu ovome posve sami. Prethodna rečenica doduše zvuči kao niskobudžetni apokaliptični film, ali nismo ni toliko daleko od njega. Mene je nedavna svjetska zdravstvena situacija navela na dva smjera razmišljanja. Ako se skoro ne pronađe rješenje i neko dogledno vrijeme zaglavimo u kućnim karantenama, koliko nas će po završetku čitave krize i izlaska iz kuća biti fizički i mentalno spremno za nastavak uobičajenog života koji će nas čekati, a koliko će nas trebati privikavanje na ljudstvo, postati društveno anksiozno, uplašeno ili koliko ćemo uopće biti tjelesno spremni za povratak na aktivan život? Koliko će čovjek iz svega izaći promijenjen? Koliko će mu vremena trebati da se vrati na staro?

Osobno bih voljela kada bi se dogodila promjena na vrijednosnom planu, kojeg već neko vrijeme udruženo zanemarujemo. Kada bi djeca i mladi uvidjeli nesadržajnost i mlakost doživljaja unutar virtualnih stvarnosti i aktivno se uključili u upravljanje svojim životnim okružjem, a stariji prestali vlastitim interesima i uskogrudnim stajalištima podređivati odluke važne za oblikovanje njihove sutrašnjice ili kada bi svi zajedno poprimili nove obrasce življenja temeljene na prijateljstvu, brizi za okoliš, zdravom i aktivnom stilu života, razvoju kreativnog potencijala. Možda bi se tada čitava situacija u budućnosti sagledavala kao spasiteljska.

No, to nije tema teksta. Budući da sam stažistica u Galeriji umjetnina u Splitu, trenutno zajedno s kolegicama i kolegama dijelim brigu o toj instituciji i njezinoj umjetničkoj ostavštini. Naravno, da nas je, kao uostalom i sve kulturne i umjetničke djelatnike, vijest o virusu zatekla nespremne. Doduše, napadi na muzeje događaju se kontinuirano od povijesnih avangardi, koje su se željele nametnuti životu pa im je muzej kao umjetno proizvedeno mjesto selekcije umjetničkih radova, mjesto „osude“ i cenzure, koju provode elitne manjine, smetao. Tadašnji je prosvjed protiv muzeja ujedno bio i prosvjed za novu, inovativnu umjetnost pa mu treba odati priznanje. Muzej je one, koji su prijetili njegovom opstanku ipak prihvatio i izložio te je promijenio svoje temeljne postavke i tradicionalni diskurs, postao opušteniji i dobrohotniji. Novi udarac muzejima zadaje suvremena umjetnost, koja priželjkuje napuštanje muzeja i širenje kroz nove medijske kanale, koji daju osjećaj društvenog značaja i prisutnosti u javnom životu današnjice. Ne treba ju kriviti. Muzej je po svojoj vlastitoj prirodi diskurzivan te otuda proizlazi „neprijateljstvo“ spram drugih oblika komunikacije. Unatoč tome muzej će se razvijati dok god smo svjesni da masovnim medijima nedostaje znanja, povijesne memorije, koja proizlazi iz komparativnog konteksta, koji muzej sadrži, dok god znamo da je muzej u procijeni i definiranju novoga nezamjenjiv. Uostalom „suvremenost postaje očita tek u povijesnoj usporedbi“, napisat će Boris Groys.

I evo nas tu, u trenutku kada muzeji posežu za društvenim mrežama i masovnim medijima, kao jedinim sredstvima izbavljenja iz zone nijemosti. Možda ih čeka najveći od svih izazova jer im se prvi put oduzima određenje – javnog prostora. Umjetničko djelo moguće je u cijelosti percipirati jedino fizički. Kretanje oko djela je iskustvo koje je nezamislivo virtualno, unatoč pokušajima stvaranja virtualnih šetnja kroz virtualne muzeje. Njih treba gledati kao trenutna nastojanja da se u ovakvoj situaciji pronađe i stvori što vjerodostojnija zamjena, iako nikada cjelovita. Ono što se ne može nadomjestiti je atmosfera. Suvremeno umjetničko djelo silno ovisi o kontekstu u kojem je predstavljeno u muzeju ili drugdje, kao i o kolekciji kojoj pripada. Walter Benjamin je bio prorok. Deteritorijalizacija, izmještanje umjetničkog djela je pogubna za isto djelo jer ono nikada ne govori samo za sebe. Percipira ih se kao znakove koji zajedno s prostorom i načinom na koji stoje u prostoru, informiraju o nekom problemu ili stanju. Pitanje je što dalje? Opcija je svakako čekati da prođe, ali povijesna dužnost, kao i ona koju imamo po zvanju, nam je pronaći rješenje i nadvladati.

Ana Čukušić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *