KulturaNaPauzi: Mia Konstantinović

KulturaNaPauzi: Mia Konstantinović

Čudnovati neki dani iza nas. Čudnovati i neki dani ispred nas i pitanje je kad će im doći kraj. Ne znam nikog tko je mogao zamisliti ovakav razvoj situacije – jedan virus kroz relativno kratak period zaustavio cijeli svijet. Mijenja ga…Na bolje ili na gore? – tek ćemo saznati. Slike ljudi na respiratorima, konvoja kamiona koji odvoze umrle, slike pustih ulica gradova koje su još donedavno vrvili životom… Slike iz svijeta, iz susjedstva, tako blizu, prijete i nama. I onda, potres u Zagrebu. Ovo mora da je nekakav loš film! Ogromna šteta, izgubljen mladi život, oteta ona ista sigurnost naših domova u koju smo se toliko pouzdali…Ostati doma ili izići na ulice gdje vlada nevidljiva prijetnja? Čujem i o požarima po Dalmaciji. Svakim danom raste broj zaraženih, kritičnih, umrlih…U glavi konstantno odzvanja – je li moguće da se sve ovo stvarno događa i kad će napokon tome doći kraj? Kako li će izgledati svijet poslije korone?

Daleko od svoje obitelji, javlja se i osjećaj bespomoćnosti…Izmjenjuje se čitava paleta pitanja, emocija, od brige, straha, tuge do nostalgije, zahvalnosti. S druge strane totalna suprotnost. U takvom svijetu, svijetu promjena i nesigurnosti, moja jutra kao i dobar dio popodneva, moja svakodnevnica, kao arhitektici koja zadnje četiri godine radi od kuće, zapravo i nije toliko drugačija i samo mi čini sve još čudnijim. Probudim se, napravim kavu, uzimam nešto vremena za cijeli proces razbuđivanja…Sjedam za stol, palim laptop i kreće još jedan, naizgled sasvim običan, radni dan. Gubim osjećaj za vrijeme razmišljajući o zgradama i potrebama ljudi koji će ih koristiti…Sretna sam i zahvalna jer još uvijek ima ljudi koji žele graditi, a i dosta je započetih projekata koje još treba dovršiti. Ljudi računaju na mene, tako da… Nema stajanja, gura se dalje…

Prva polovica dana prolazi, kao i inače… Normala… Jaaako čudan osjećaj pošto svijet oko mene većinom priča drugu priču – priču o različitim prilagodbama u privatnom životu, u poslovanju, priču o prisilnim godišnjima ili pak o prekovremenom radu. Nakon potresa, sve češće razmišljam o tome kako imam čitav krov nad glavom, zdravlje, razmišljam o dragim ljudima koje poznajem i kako su oni, pa i oni malo manje dragi, svi dobro i zahvalna sam. Razmišljam o lijepim pričama stranaca koji na razne načine pomažu jedni drugima, dobroti koju nevolje bude u ljudima i to mi puni srce toplinom i nadom da možemo pobijediti sve nedaće koje nam se nađu na putu.

Kasnopopodnevni sati i večeri su oni u kojima najviše stvarnost lupa u glavu i sve ono što se događa oko mene…Nema više ispijanja kave u obližnjem kafiću nakon posla, nema šetnji, druženja s prijateljima, nema odlaska na svirke, probe zbora, u kino, kazalište…Nema ništa od toga samo ono ostani doma…Ostani doma je najbolje što možeš učiniti jer shvaćaš da možda tebi i ne bude ništa, možda preboliš zarazu s manjim simptomima, ali, ipak, nisi sam na svijetu, treba misliti i na druge koji ne bi bili te sreće, misliti na nečije mame i tate, djedove, bake, …Kad mislim na njih, izolacija je lakša. Možda upravo spašavam nečiji život? Možda…I tako dani i dalje neumoljivo prolaze, ne postoji gumb za pauziranje i odmicanje od situacije, ni za brzo premotavanje unaprijed.

Nadam se da i ti shvaćaš i da ne tuguješ za stvarima koje su ti trenutno oduzete…Nadam se da uviđaš da je, kad prihvatiš izolaciju kao nešto što je trenutno potrebno svijetu, a možda čak i tebi samom, pravo pitanje – Na koji je način možeš iskoristiti za nešto pozitivno? Sve ono što si htio naučiti, uraditi, svi hobiji kojima si se htio baviti, a razne obaveze izvan kuće su te uvijek odvlačile? Zar nije sada idealna prilika za to?!? Danas, sada je idealna prilika za susret sa samim sobom i svojim ukućanima, na daljinu ili blizinu, prilika za upoznavanje sebe, prihvaćanje i razvijanje, za polaganje temelja budućem još boljem JA. Što to točno znači? Toliko je mogućnosti… Kako ćeš ih iskoristiti?

Mia Konstantinović

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *