KulturaNaPauzi: Margareta Peršić

KulturaNaPauzi: Margareta Peršić

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala…
D. Cesarić

Kažem i ja „Hvala“ – vama na postavljenom pitanju i na prilici da na njega odgovorim iz svojeg kutka svijeta. Ovih dana sam se pitala kome da ispričam kako se osjećam kao umjetnica, zemljanka i kakav odjek može imati moje stvaranje u svijetu gdje je egzistencijalni strah ovladao ljudskim dušama. Stvarajući, prolazim kroz mnoge dvojbe, postavljam si pitanja, oblikujem emocije u slike, lutke, pripovijedam priče koje su bliske mojoj utrobi i za koje mogu biti kanal kroz glas i pokret i imam osjećaj da kad nešto stvorim, da to više ne pripada meni (ako je uopće pripadalo), da to nešto „stvoreno“ mora izaći iz gnijezda i poletjeti u svijet. Razveseliti nekog, potaknuti nježnost, izmamiti i dodirnuti nečiju suzu, pretvoriti se u poklon, radost, utjehu, probuditi zaboravljeno dijete u nečijem srcu, zaiskriti, potaknuti nekog drugog na izražavanje.

Sada, moji „ptiči“ mašu krilima u premalenom gnijezdu. Mjesecima su bili njegovani i voljeli bi poletjeti. Vrijeme im je, al ne mogu. Izložbe su otkazane, nastupi odgođeni, dovršeni radovi nenaplaćeni… Kao njihova majka, prvo vrijeme sam uspijevala pričama obuzdati njihovu eksplozivnu narav, uljuljkivala njihov zov za letom, lickala, reckala, čistila im perje i pripremala ih za nepregledne daljine. (Kao u Gorkovom romanu „Na dnu“:)). I slušali su me, kao što i mala djeca slušaju svoje roditelje. No sada su već nestrpljivi, stasali do adolescencije i pokazuju bunt. Upiru svoja krila u mene i govore: „I šta ćeš sad? Čemu to sve, te slike, pjesme, ilustracije? Što ćeš sad raditi?“ Brisati prašinu? Slagati ormare i ladice? Krpati? Krampati?

Kao njihov roditelj prolazim kroz sve faze kao i roditelji djece u odrastanju: od tuge i nemoći, straha i bijesa, krivnje, uzaludnosti, anksioznosti. Prolazim kroz faze nestrpljenja i nadanja do potonuća s utezima na nogama. Ima tu i škofuljanja (škakljanje i žuljanje istovremeno:)) i trenutaka veselja i smijeha. Tisuću i jedna emocija u samo jednom danu i tisuću i jedna pretpostavka opstanka. A kakav je on bez dodira, zagrljaja i slučajnjih susreta? Nedavno je moj lutak bio izložen u jednoj galeriji. Slučajno sam bila tamo i slučajno je baš tad ušla neka žena iz Koreje. Raspitivala se za mojeg lutka i počele smo pričati. Otkrile da nam je puno toga zajedničkog. Pozvala me u Koreju. Neka druga žena naišla je kad sam postavljala izložbu u knjižnici. Ona je farmaceutkinja i nekad prije izrađivala je lutke. Kroz dva dana od našeg susreta, ostavila mi je dar. Danima ga nisam otvarala, da ne ugasnem čaroliju. Kad sam se napokon okuražila, ne samo da čarolija nije nestala već sam stvarno bila ganuta: kao da mi je stari majstor ostavio svoj alat i rekao – Idi i stvaraj! Vreća prepuna staklenih očiju, perika, lutaka u dijelovima, knjiga… poklon iz snova! Nakon posljednjeg nastupa, zagrlila me djevojčica od svojih dvanaest godina i rekla da kad odraste da će i ona biti pripovjedačica.. Neki dan (o Bože, prije više od mjesec), čovjek u kafiću mi se obratio riječima – Jel me se sjećate? Bio sam kralj u vašoj priči!

Eto, nedostaju mi takve slučajne slučajnosti, trenutne atmosfere koje stvaraju ljudi kad su si blizu, kad mogu dijeliti sebe drugima, pogotovo kad ih poveže umjetnost. I zato mi se teško staviti u okvir računala, mobitela, iskriti „umjetnim“ frekfencijama, dati sebe, a ne moći se predati… Imam još puno toga za naučiti – virtualni svijet bit će mi izazov! Život na aparatima = preživljavanje. Komunikacija bez mirisa i opipa. A možemo li zapravo nešto vidjeti, ako to nismo i dodirnuli, onjušili? Vjerujem da je mnogima tako. Nekako tako. I umjetnicima i onima koji to nisu. I da je došlo vrijeme da ratar, moreplovac, strijelac, zvjezdoznanac, penjač, graditelj i umjetnik izgrade novi odnos uzajamnosti, empatije i solidarnosti. Da osvijestimo koliko smo povezani i da jedni bez drugih ne možemo. Pšenica koju sije ratar po zemlji, hrani naše tijelo, a pšenica koju sijemo mi po papiru hrani ratarevu dušu. Onaj koji gradi brodove, omogućuje plovidbu nama koji putujući opisujemo pjesmom mora i tako mu je lakše u čelik udarati. One koje uče našu djecu čitati i pisati, otvaraju im um i srce onime što smo mi neki napisali. I svaki baš svaki posao i poziv, teret ili tuga, lakše je kroz glazbu ispjevati, isplesati, a neki od nas znaju ju skladati, odsvirati, pokretom pokazati. Baš kao u priči o Sedam Simeona. Jesam li vam ju ispričala? Ili kao u basni O cvrčku i mravu.

Stoga bez obzira na neizvjesnosti, propadanja, nedoumice, dragi umjetnici, vidre svemira, dišimo, dišimo i stvarajmo, kako znamo i umijemo… Ili za sada samo dišimo, kompostirajmo… „ Jer uspjeh je sačuvati entuzijazam bez obzira na broj poraza“. (citiram nekog divnog autora stripa kojem sam ime zaboravila). Jer kad prođe ovo vrijeme odvojenosti (a proći će), vrijeme zatvorenih vrata i prozora, trebat će netko tko će dječicu primiti za ruke, odvesti do gline, pokazati igre, odvojiti od ekrana, potaknuti ih da rašire krila i obojaju ih svim bojama. Trebat će ljudi koji će se usuditi ponovno grliti, dijeliti emocije i podijeliti ih kroz umjetnost kakve god one bile. Bez straha. Premda su nam dukati potrebni, ionako ne stvaramo zbog njih. Stvaramo jer nam je to poziv i osnovna ljudska potreba, isto kao i dodir, hrana, zrak, voda i muzika.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
D. Cesarić

Margareta Peršić – žena koja pruža ruke kroz prozor

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *