KulturaNaPauzi: Maja Uzelac

KulturaNaPauzi: Maja Uzelac

Moram početi misliti, sada

Što ćeš danas raditi?
NIŠTA!
Ali to si jučer radila.
NISAM ZAVRŠILA!

Mirela mi opet šalje video klipiće ili snimke kojima je dodan neki tekst koji se tiče corona-virusa, prehrane, najnovijih “znanstvenih otkrića” i politike, no uglavnom neke zajebancije. Da je to samo Mirela, ali tu je i Vlado, Gušter, pa Nena i Pavle, Rujana i još niz mojih prijatelja. Većina ima skupe I phone i slične pametne telefone, svi imaju male kamerice, snimaju, misle da su umjetnici, šalju mi hrpe fotki uz sve ono što forvardiraju. Sada su svi kao poludjeli, svi mi oni, ponavljam, šalju sms-poruke, različite tekstove, članke, morbidne fotke, viceve. Ne daju mi mira. A ja se bojim. Ne toliko virusa, koliko potresa. On mi je još u želudcu, u grlu, u ustima. Svaki čas mi se trese mobitel, ali jako dobro osjećam ono što drugi više ne doživljavaju, seriju malih sitnih potresa. Čak ni mediji više ne reagiraju.

Gledam na svom sučelju četiri simpatična psa dugih ušiju. Jedan kaže: “Pa kaj je to??! Svi ljudi nosiju brnjice!” Stvarno, danas sam prošetala park-šumom i čak ovdje dva mladića koji šetaju svoje pse imaju zaštitne maske. Život se naglo promijenio. Grad je prazan, na ulici nema nikoga, samo ja. Neugodno mi je, kao da me iza zastora na prozorima gledaju stotine očiju onih koji mi zavide ili mi predbacuju da radim nešto zabranjeno. A ja MORAM u ljekarnu i nisam zadnjih dana uopće izlazila. Bojim se i kuća, hodam po sredini ulice. Ovo je onaj najdivniji dio grada gdje su se od potresa urušile poznate zgrade građene prije Prvog i između dva svjetska rata, tako lijepo izvana renovirane, s ukrasnim štukaturama. Gotovo je s ljepotom Donjeg grada. O tome nema brojki. Ni slika. Tu neće više biti tog Centra, bojim se ni Zagreba gdje sam se sudarala s grupama Koreanaca, Kineza ili umirovljenika iz SAD, Španjoske i Italije. Bila sam iznenađena što ti turisti vide u mom rodnom gradu i počela sam gledati prema gore, njihovim očima gledati fasade u Gundulićevoj, na Jelačić placu, Marulićevom i Mažuranićevom trgu. Mediji su čini se zaboravili na to što se dogodilo gradu. Preuzeli su odgovornu zadaću stalnog obavještavanja o nevidljivoj opasnosti, a vidljivo urušavanje umjetnosti gradnje ih ne zanima. Tu se radi o privatnom vlasništvu. A o coronavirusu moramo doznati sve, jer tu se radi o životu. Moramo znati koje su zemlje otpratile konvoje mrtvih tijela na nepoznata groblja bez pratnje svojih najbližih. Moramo znati da su u Kini nadležni stožeri pratili pomoću mobitela temperaturu svojih stanovnika i tako otkrivali zaražene. To nije bila pratnja nego nadzor, kontrola, i to pomoću onoga što je “under the skin” a ne “over the skin”. Sve mi to nakon TV emisija ponavljaju mobitelom moji prijatelji.

Opet mi se stresao mobitel, a i ja sam se stresla od neke nelagode – stigla je poruka od Nene, pita me jesam li gledala Papu i kako se sjetila da ne mogu čuti što je govorio – citirala je rečenicu koja ju je dirnula i koju je upamtila “Nadamo se da ovo nije vrijeme Tvog suda nego naše prosudbe – da razlučimo ono što je u našem životu važno od nevažnog, potrebno od nepotrebnog…” Dodala je da je nekoliko puta ponovio “Perche avete paura??”

Dok sam gledala u mobitel nisam vidjela da mi se velikom brzinom približavao biciklist koji je također vozio sredinom ulice. Čovjek je prolazeći nešto bijesno rekao, ali nisam uspjela pročitati riječi s njegovih usana. Pred ljekarnom nije bilo nikoga. Imala sam na papiru napisane lijekove na recept – Euthyrox i Roswera – i predala to sa zdravstvenom legitimacijom magistri. Ona je imala masku kao i ja – pa sam se bojala da neću ništa razumjeti ako me bude nešto pitala. U svojoj imaginaciji nisam nikad zamislila teškoće koje bi mogla imati ako nekim slučajem jednog dana svi ljudi budu nosili maske preko lica. Ja sam naime “gluvanko”, rijedak primjerak gluhih koji živi protiv svih pravila, nisam sa sebi sličnima, nego živim stalno s čujućim ljudima otkad sam oglušila. Nije mi palo napamet da naučim znakovni jezik, naučila sam se sama čitati s usana, a umijem govoriti skoro kao svi ljudi koji čuju – ta oglušila sam kad sam već znala govoriti, s četiri godine. A pravi gluvani su mi odbojni, nekako nemam za njih razumijevanja.

Trenutak prije nego sam ušla u Dežmanovu – opet taj mobitel: stigla je neka dvoslika. Žena na prvoj snimci gleda kroz prozor aviona, a onda na drugoj gleda u okno veš-mašine, dolje piše komentar “Promjena plana za Uskrs”. Već sam umorna od tog nagomilavanja “virusnih” poruka, od njihove autoironije, morbidnog humora ili patetičnog veličanja humanitarne pomoći ili zabavljačkog “podizanja morala”. U kući Gospođa kod koje sam stanovala više nije htjela slušat vijesti, a zbog nečega što još nisam razumjela – nije odobravala kolektivno pljeskanje s prozora i balkona zgrada. Mrmljala je neke kletve u dijalektu i ponavljala “vrag-im-mater”. Kad sam stigla s njenim lijekovima, bacila je kutije nemarno na stolić.

– Ti si maherica, rekla je.

– Ne znam što to znači – prigovorila sam joj. Često je koristila meni nepoznate riječi, kao “šlafrok”, “šmucik”, “gremtajg” “krankenkase”, “fojercojg”, “šrajbtiš”…

– To su germanizmi. Moraš učiti njemački.

– Ali vi znate da sam ja gluha osoba. Ja sam svojedobno pokušavala učiti i francuski. Znate da volim strane jezike i da i sada isprobavam izgovor nekih talijanskih riječi.

U taj čas osjetila sam naglu struju zraka s terase, pomislila sam odmah na potres, no vrata nisu bila dobro zatvorena i vjetar ih je otvorio. Dan je bio divan, sunce na zalazu. Morala sam izaći na terasu. Moram početi misliti, sada, ovdje, misliti u miru kad nema nikoga oko mene, Gospođa je već večerala. Kad god radim i osjetim da mi netko nešto govori, dignem pogled i onda mi nešto padne, razbije se ili se porežem. I onda sam jadna i bijesna i – ne mogu misliti. Sada kad je cijeli svijet stao, kada su se ljudi povukli u kuće, kad je Zemlja počela podrhtavati da nas i time upozori, ja moram zbilja naći miran trenutak i početi misliti. Ni meni ne gine odlazak ili prijelaz, a s onu stranu vremena i prostora ne mogu više misliti.

Vrt ispod terase, pa voćnjak i šuma, oblaci sa zalazom sunca – sve me to smiruje. Čak i vjetar i Zagreb u daljini, dole iza Zelengaja, ne bude u meni nemir. Toliko volim drveće, travu, miris suhog lišća, narcise koje su same izrasle u voćnjaku – da osjećam blaženstvo. Čim ne pada kiša, iskradem se iz kuće i radim u vrtu. Obnavljam potpornu ogradu, kopam gredice na zaravni, čistim serpentine do šume i promatram svaku biljku, sve promjene. Osjećam da me treba orah i dunja – i susjedova trešnja. Trebaju me djetlići i šojke, šafrani u šumi, a najviše kupinjak koji se neobuzdano širi. Dok gledam u vrtu korov i mislim zašto je tako brzo izrastao, puno je veći nego nekad, kopriva izrazito visoka, listovi trpuca džinovski, gavez skoro metar -hvata me neizvjesnost. Priroda nenormalno buja pa govorim naglas „Kakav rast! Što vas to vuče? Nije vrijeme!!!” I mislim da Zemlju nešto boli, ali ne želim misliti – a mislim – da je Sunce opako. A toliko ga volim. Nena mi govori: “Uživaj dok možeš. Živiš na Olimpu – i to bez Zeusa. Gospođa je mah-šat. (Ne ispravljam je, ona voli kao i moja GĐA igru riječi.) Ne misli na marme i karme. Razmišljaj o guštima i šuštima. Imaš svoj koncept. Ili trebaš vodič???

I ja mislim. Tko sam to ja? Rodila sam se 1965., vele mi, kao vedro i normalno dijete. U vrtiću sam pjevala i plesala, smijala se i igrala, a onda sam zbog lijeka kojeg sam dobila zbog upale grla odjednom oglušila. Neka druga djeca u Zagrebu ostala su paralizirana. Nitko nikog nije tužio. To se tada dogodilo isto tako nepredviđeno, iznenadno, nesmiljeno – kao pojava epidemije sada. Ja sam se dalje sporazumijevala svojim govorom, ali više nikoga nisam čula. Roditelji se nisu predavali, borili su se svim sredstvima. Otac mi je neprestano donosio u bolnicu razne instrumente, usnu harmoniku, gitaru, flautu, ali moj centar za sluh je bio mrtav. Pustili su me da se vratim u vrtić s normalnom djecom i s vremenom sam počela čitati s usana tako da su me upisali u normalnu školu. Ne želim dalje pričati o sebi kao gluvanu, to bi bilo previše dugačko, jedan debeli roman. Imam drugi rakurs, drugi fokus. Da probam. Fokus na pokus. Pokus ili eksperiment je sve ovo što sada doživljavamo. Korona virus nas ljude prisiljava da donosimo posve druagčije odluke no inače. Isprobavamo te odluke po prvi put, eksperimentiramo novi, drugačiji život. I što se događa? Što prevladava, što ima javnost, bolje reći – tko ima glas?

Ponovo se stresao mobitel u džepu od hlača. Da vidimo tko ima glas. Na fotki je ćelavi muškarac s maskom – u bijelom i mlađa medicinska sestra s maskom – u plavom. On drži papir na kojem piše “OSTALI SMO NA POSLU ZBOG VAS, VI OSTANITE DOMA ZBOG NAS”. To su oni koji sad danonoćno rade, najviše su izloženi zarazi, ali ih ne vidimo, maskirani su. Rade i dostavljači, vozači, kuharice, njegovateljice, učiteljice i profesori – od kuće, online, rade programeri i dizajneri, slikari i spisateljice, oni i inače od kuće, a vani volonteri i poljoprivrednici, pa “na terenu” novinari i medijski radnici, rade stručni stožeri i na kraju, političari. A ostali? Rade oni koji su uvijek kod kuće, koji skrbe za bližnje: bake, mame, sestre, tete (malo i tate), kćeri…Ali oni koji plješću i pijuckaju pivo, kavu, čaj, čekaju da ih netko nazove ili da krepa taj virus, to su neradnici. Šale se i odmaraju, gledaju TV bez grižnje savjesti, gledaju najbolje predstave i koncerte, izložbe ili postave muzeja, premda su im iza ugla u krevetu oni koji su oboljeli ili su bolesni, i oni koji su završili svoje putovanje.

Ne zamjeram nikome. Ali opet smo skroz podijeljeni. Ta činjenica, taj kontrast – naprosto su me zgranuli. Zasvijetlila mi je lampica: sjetila sam se kako sam pred skoro 20 godina pisala o Carol Gilligan i etici skrbi. U jednom članku koji još nigdje nije izašao, tumačila sam da žene općenito skrbe (brinu) za potrebe drugih tj. čine dobro, a u zadnjoj instanci osjećaju se loše. Što one rade kao majke, bake, sestre? One pospješuju razvitak drugih. Kako to rade? U stalnoj dnevnoj interakciji, svo svoje vrijeme posvećuju odraslima i djeci. Koriste svoje fizičke, emocionalne i intelektualne sposobnosti da podrže i razviju potencijale, potrebe, interese i djelotvornost drugih. Sada za vrijeme pandemije virusa Covid-19 ono što prevladava je etika skrbi. Tu su svi oblici rada koji skrbe za druge. A te oblike rada postojeći ekonomski sustav i politika tretiraju kao rad niže vrste. Rad skrbi odnosi se najviše na žene, shvaćen je kao“kućanski”i redovno potplaćen ili neplaćen. Tko sad misli da bi se sav ovaj rad, i ženski i muški, uložen protiv širenja koronazaraze trebalo platiti? Nitko. Pa to se ne može platiti, zar ne? No sada svi mi ovisimo o tom radu skrbi i solidarnosti.

I odjednom mi je sinulo nekoliko pitanja: Zašto sve one časne sestre po samostanima koje su nekad bile u bolnicama i na ratištima kao bolničarke ne pohrle zamijeniti medicinske sestre? Sjetila sam se Florence Nightingale, engleske dame iz viktorijanske ere, rodila se pred ravno 200 godina, pogledala sam sada Wikipediju (12. svibnja 1820. u Firenzi). Ona je pokrenula školovanje medicinskih sestara. Njena je knjiga “Mjerenje ishoda bolničke skrbi u vezi sa smrtnosti bolesnika” izašla tek 1999.godine, gotovo 90 godina nakon njene smrti. Ustanovila je da većina ranjenika umire zbog nedovoljne higijene i premalo bolničkog osoblja, te je odmah na terenu počela trenirati neškolovane žene da budu njegovateljice i bolničarke. Toliko sam se udubila u razmišljanje, a znam da ne mogu čuti glas Gospođe koja na hodalici nestrpljivo tapka gore-dolje po sobi.

– Daj sjedni tu sa mnom, već sam odvježbala svoje. Htjela bih malo razgovarati.

– Što ima novoga? Jeste gledali vijesti?

– Zamisli, taj virus – otkrili su – nije živo biće. To je molekula bjelančevine i kao da je znak da Zemlja počinje iznova s evolucijom, od amebe do čovjeka. …Ah, da, još je neki novinar rekao da Plenkijeve 63 mjere ne otpisuju već samo odgađaju državne namete….Daj sjedni; ti meni pričaj!

– Što da vam pričam? Prošli put smo stali kod anegdote o mom profesoru Kureliću koji mi je bacio knjigu u glavu jer ga nisam čula kad me prozvao.

– Da, ali to je bilo u srednjoj školi. A kako ti je bilo u osmogodišnjoj?

– Pa, prva četiri razreda sam išla u staru školu na Trešnjevki, ali onda smo se preselili u Utrine. Škola mi je bila preko puta, a posve nova, divna škola. Tu sam išla na natjecanja, vršnjaci su me ostavljali na miru i ja sam otkrila da sam genij. Sve mi je bilo lako: matematika, fizika, kemija, čak i povijest. Pobjeđivala sam na svim natjecanjima, a tadašnja škola u Zapruđu koja se zvala “Karl Marx” bila nam je stalno konkurencija. Zamislite da smo svi mi koji smo u tadašnjoj Jugoslaviji pobijedili na natjecanju iz povijesti – za nagradu smo išli mjesec dana autobusom “Putevima revolucije” i da sam se usudila ići sama na to putovanje.

– Pa kad si sve to stigla? I koliko si to pehara i diploma osvojila?

– Mojim je roditeljima to bilo normalno, nisu me čak ni dolazili gledati kad sam u krosu pobijedila Slobodanku Ćolović iz Osijeka, koja je poslije postala evropska prvakinja. Ona se kasnije bavila samo atletikom, a ja svim i svačim.

– Sjećaš li se kada si i u čemu najviše pobjeđivala?

– Da, u sedmom razredu sam se natjecala iz matematike, biologije, fizike i kemije, zatim povijesti, prve pomoći, atletike i šaha.

– Oho-ho, čestitam, ti si moja genijalka. Pričaj mi još malo o toj divnoj školi.

– U petom i šestom razredu je uz tehnički bilo domaćinstvo, to je bilo jako zabavno, svi smo, i dečki i cure, morali znati ispeći jaja na oko i palačinke. Ali u sedmom razredu smo uz tehnički imali prvu pomoć i tada sam pobjedila na državnom natjecanju iz prve pomoći. To je bila prava predstava: uspjela sam (na lutki) vratiti sva crijeva u trbušnu šupljinu.

Mobitel u hlačama me ponovo prodrmao. Otišla sam u kuhinju pripremiti nam čaj. Izvadila sam mobitel i stavila ga na najvišu policu u kuhinji, da ga više ne vidim do jutra. Da mogu misliti! Nisam još dovršila misliti o ONOM. ONO postoji i stvorilo je sve što postoji – kako bi sve, pa i ono samo iskusilo ono što već zna. A to je onda radost. Patnja je stvorena sveukupnošću stvaranja koje dolazi od svega onoga što je od ONOGA stvoreno. Naša pojedinačna bol dolazi od naše prosudbe i našeg izbora. Svi mi koje je stvorilo ONO imamo svoja mala stvaranja i onda se ona skoro uvijek nekako sklope, zbroje kao naši pojedinačni izbori i prouzroče patnju. Tako patnja uopće nije od ONOGA tko/što nas je stvorilo, nego od nas samih.

Maja Uzelac

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *