KulturaNaPauzi: Biljana Smolčić

KulturaNaPauzi: Biljana Smolčić

Imate li vi, kao i ja, nekoga tko vas je podučio o samokontroli, strpljenju, zahvalnošću, skromnošću, mirnoći i o svim prijeko potrebnim i održivim u životu? Što bi rekli na to da vas jedan, nevjerojatno, ali svima zapravo nepoželjni i zastrašujući stvor, priprema 10 godina na izolaciju i virusno ludilo koje nas je zadesilo u 2020? Sigurno ste se sada zbunili i razmišljate tko bi mogao biti taj stvor. Sad ću vam ja objasniti.

Kao i svi mi i taj stvor ima ime. Zove se Mile. Ne znam nosi li karirane hlače i cipele s pačjim kljunom ili pak tamno plavu trenerku sa šilt kapom iznad obrva. Ne znam koliko je star niti ima li brkove i kockaste naočale, kao neki prekaljeni profesor, kad već toliko zna i podučava. Znam samo da živi kao podstanar. Ne iseljivi, unatoč četiri deložacije. Na početku mi je bio mrzak. Zbog njega sam znala jako često izbivati iz kuće u daleki Zagreb, pa i po 2 mjeseca. Postajali smo inventari bijelih i sterilnih soba. Naturivao mi je svakakva umovanja o životu, smrti i to kroz litre suza. Od tupih pa sve do gromovitih i konstantnih glavobolja. Trajno mi je zatvorio kapak na desnom oku, a na lijevom stvorio magle i dimne bijele zavjese. Trener hrabrosti i strpljenja u samoći. Svakodnevna druženja s golubovima i hranjenje istih sačuvanim kruhom od večere. Crtanje, pisanje srcedrapajuće poezije i razgovori sa strancima raznih dijagnoza, na klupi kraj glavnog ulaza. Od tolikog opiranja da ga iselim, gospon Mile je smršavio. To mu je odveć bolje i pristajalo.

S vremenom, postajala sam sve mirnija i pozitivnija, pa smo bez ikakvog ugovora naposljetku, sklopili primirje. On više nije imao dvorac, nego garsonjeru, a ja najčešće nisam imala glavobolje. Oduvijek sam imala bujnu maštu. Voljela sam slikati i crtati. Naročito olovkom, ali zbog dimnih zavjesa olovku nisam više vidjela. Isprobavajući razne druge tehnike, na red su došli i flomasteri. Prijatelji su me prozvali flomić vilom. U duge dane, kao i ove virusne, crtam neke već tisućite crteže. Duže vrijeme već i narudžbe.

Ljudske figure, pojedinačne i obiteljske portrete, kućne ljubimce, mitska bića, dinosaure, omiljene glazbenike, glumce i umjetnike. Suživot s Miletom, naučio me voljeti i cijeniti osamljeno vrijeme, pa mi zapravo i nije trebalo dugo da mi to vrijeme postane i najdraže.¸ Inspiracije na pregršt. Pronašla sam smisao u kreativnom radu, tu ljepotu koja mi je čvrsto stiskala šaku ne dopuštajući da klonem i odustanem. Crtanje se proširilo na izrađivanje nakita, slikanje i eksperimentiranje s bojama, vezenje cvijetnih motiva na odjeću, pisanje kratkih priča, poezije i fotografiranje. Makro svijet i pejzaži povezali su me s prirodom. Pošto živim na selu, često sam šetala poljanama, šumarcima i šumama u kojima sam susretala razne životinje. Sva tajna i istina o življenju uistinu mislim, skrila se baš među tim šumskim prosjecima, topotima srnjaka, zujanju pčela i osunčanim tratinčicama.

Živjela sam skromno, kao i sada. Samo što to sada shvaćam kao nešto sasvim dovoljno, ma čak i više od onog što mi je zaista i potrebno. Taj dugogodišnji suživot s Miletom me pripremio na sve nedaće. Do sada nisam imala problema koji bi mi se činili nerješivi, jer bi ih odmah usporedila sa anestezijama, bolovima, zračenjem i kemoterapijom. Zapravo bi jako brzo postali zrnce pijeska u moru. Nije jednostavno ni lako pronaći pozitivu, vjerovati i nadati se. Vjerujem da je svatko od nas imao po neku oluju u životu. Koliko god nam je bilo teško, preživljavali smo je na neke samo naše načine. A kada nastavimo koračati u budućnost, prisjećali bi se. Nerijetko i nasmijali, jer vrijedilo je. Garantiram vam da je!

Žao mi je što moja pozitiva nije zapravo u nekoj velikoj putnoj torbi, pa da ih bez pol muke mogu slati na razne adrese. Na početku, bojala sam se da zbog slabog vida neću moći nastaviti sa svojim kreativnim radom. Trudom i voljom dokazala sam da je moguće. Postala sam slobodnija i sada svemu pristupam neopterećeno. Shvatila sam da je bit u tom procesu rada, a ne toliko o krajnjem rezultatu. Nije toliko ni važno, naročito u ovoj situaciji, hoće li naša umjetnost naći put do galerija ni hoćemo li biti nagrađeni za naše umjetničke podvige. Bitno je stvarati, jer to nas održava, smiruje, zabavlja i ubrzava vrijeme koje iza sebe naposljetku, ostavlja posebne blagoslove. Na kraju će i oni pronaći svoj put za van. Za utiske i promišljanja.

S usporedbom prošlih trenutaka i ovih sadašnjih, htjela sam prenijeti važnu poruku. Pronađite i njegujte svoje male procese i blagoslove, kako bi se sačuvali za slobodno sutra. Budite mirni i stvarajte u čekanju. Svaka velika inspiracija i postignuće prije se, uvijek, bar malo, spotakne o nevolje, bol i strah. Oni zato i postoje. Ja sam svom čak dala i ime.

Biljana Smolčić

Jedan odgovor na “KulturaNaPauzi: Biljana Smolčić”

  1. Nada napisao:

    Na balkonu stojim,
    dok Romeo dođe ja sad dane brojim
    Važno je zvati se Đulija,
    Jača od Korone onda si bome
    Svibanj, lipanj, na balkonu će proći
    Ljepši dani poslje će doći
    Romeo, ljubavi,
    na kraj svjeta, ja ću s tobom poći
    Nemoj život svoj uzalud dati
    Tko je pametan moći će da shvati😍

Odgovori na Nada Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *