KulturaNaPauzi: Ivan-Goran Herman

KulturaNaPauzi: Ivan-Goran Herman

Kultura na pauzi: danas ili uvijek?

Jutro je. Trljam otežale kapke i razmišljam o iskakanju iz kreveta, što mi je uvijek predstavljalo najlakši način za ustajanje. Strategija je to slična onoj kad si na moru pa se samo baciš u hladnu vodu – lakše se pregrmi taj početni šok. Jesam jutarnja osoba, volim rezultat buđenja, ali ne i samo ustajanje. I ono, prvi je dan proljeća: ptičice cvrkuću, sunašce sja, konačno će toplije vrijeme, hura!… No onda se sjetiš: aha, da, COVID, karantena, dobro jutro Margareta.

Radim kao novinar i često pratim kulturu, kojom se – zasad – bavim amaterski: pjevam u zboru, sviram i pjevam u irskom folk bendu, donedavno sam redovito i glumio, a uskoro ću možda konačno i izdati nešto – ova je karantena idealna, bože prosti, za neke projekte koje smo nekad započeli, a nikad završili… No, u kakvom je to točno stanju naša kultura kad nije „doba kolere“?

Svatko tko je ikad djelovao u nekome zboru, kulturno-umjetničkom društvu ili drugoj udruzi/ustanovi, zna s čime se članovi susreću – kakvi su problemi s financiranjem, podnošenjem raznih izvješća i zadovoljavanjem birokratskih zahtjeva, a osobito s članstvom! Klinac uz stotinu drugih obveza ima volje i nađe vrijeme da se pojavi na probi tamburaša ili folkloraša, dopadne mu se, dvaput tjedno dolazi i uživa u radu i društvu… Sve dok ne krene na fakultet u drugi grad. Ako se i vrati, previše se toga promijenilo, nema više stare ekipe, sve se rasulo, bla bla bla. Što se tiče zborova, klasična boljka: muškaraca ni za lijek! Bilo da postoji kakva stigma na zborskom pjevanju ili obavljaju poslove na polju ili doma češkaju jaja jer „to muškarci rade“, jako se malo pripadnika testosteronskijega spola (barem na sjeveru!) odlučuje na uživanje u blagodatima amaterskoga kulturnog djelovanja… Iznimke su, naravno, tamburaški sastavi i pleh-muzika – o razlozima u nekom drugom tekstu. 🙂

Najlakše je zaključiti da je kultura kod nas uvijek na pauzi, kako sam to i sam prilike imao čuti. „Joj, izložbe su neposjećene, kina su prazna, koncertne dvorane pune samo zabavnjaci…“ Ne mogu se s tim složiti. Da, članstvo je u društva puno teže privući. Da, više će ljudi dati novac za koncert Mladena Grdovića nego za klasičnu glazbu. Da, nekom će prikazivanju europskog filma u kino dvorani Centra za kulturu vjerojatno prisustvovati petero ljudi… no, postoje i drukčija iskustva. Na otvorenjima nekih izložbi na kojima sam bio skupila se masa; do djece dopiru vijesti kulturnjačkih portala, na koncertima se okupljaju mladi ljudi; entuzijasti dolaze na različite radionice; alternativa posvuda cvjeta! Možda naprosto marketingu treba pristupiti drukčije? Možda nije više dovoljno samo poslati vijest medijima, nego se malo više valja angažirati i oko najave? Ne treba zaboraviti da je danas ljudima dostupno puno više sadržaja nego prije trideset godina i da se valja ponešto i pomučiti kako bismo ih privukli – napraviti video, organizirati audiciju ili flash mob, ostvariti suradnju s lokalnim metal bendom… To nije podilaženje, niti pak prodaja – samo prilagođavanje vremenu u kojem živimo i potencijalno veoma uzbudljivo novo iskustvo kojim se mnogima pruža i prilika da probaju nešto što nikad nisu! Tehnologija nas svakako vodi u vrli novi svijet, no to je opet neka druga tema.

Htio sam naglasiti sljedeće: tek sad kad se kulturom ne možemo aktivnije i terenski baviti vidimo koliko nam je toga oduzeto, koliko nam znači i što to znači za širu zajednicu. Kultura (kažu) nije poput, primjerice, medicine „apsolutno presudna za život individue s biološkog aspekta“ (s čime se nikako ne mogu složiti, budući da je upravo kultura ono što nas je sve od raštrkanih nomada dovela do zajednice, tako da su zapravo i medicina i sve ostale znanosti, društveno uređenje i gospodarstvo dijelom kulture!), no ona je sasvim nezamjenjiva za život društva! Ne zaboravite da kultura ne podrazumijeva samo navedeno: koncerte, izložbe, predstave ili razgledavanja postava muzeja – kultura je prije svega razmjena ideja, uživanje u tuđoj perspektivi i obraćanje pažnje na predmet nečijeg interesa… i još mali milijun stvari o kojima bi se dalo pisati godinama, no poanta je da kultura podrazumijeva i komunikaciju, i to dubinsku komunikaciju, a nju je najlakše i najbolje postići – osobnim kontaktom.

Ne radi se o konstataciji na tragu nekakvog modernog ludizma, već samo o „onom nečem“ što dobijemo kad se s osobom nađemo na kavi i popričamo „oko u oko“… što nam je trenutno oduzeto. Nije baš lijep osjećaj, zar ne? Zato kad sve ovo konačno prođe, nadajmo se sa što manje bolesnih, neka vam ne bude žao dati tih trideset kuna za predstavu ili dvadeset za filmsku projekciju, jer nikad ne znate kad bismo mogli ostati bez njih!

Ivan-Goran Herman

2 responses to “KulturaNaPauzi: Ivan-Goran Herman”

  1. sanja says:

    Lajkam!

  2. Nives Gasparic says:

    Odlican tekst… Nadam se da cemo iz ovog zla nauciti nesto i to primjeniti u postkoronskom zivotu! 😊

Leave a Reply to Nives Gasparic Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *